Ne dopusti da te prevarim. Ne dopusti da te zavede moja maska. Jer nosim masku, nosim ih tisuću, nosim maske koje se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja. Pretvaranje je umijeće koje je meni prešlo u naviku, ali ne daj se prevariti...
Odajem dojam da sam sigurna u sebe, da je kod mene sve vedro i jednostavno, kako vani tako i unutra; to je samopouzdanje moj zaštitni znak, a mirnoća je igra u kojoj sam najbolja; voda je mirna i ja imam nadzor i ne trebam nikoga. Ali ne vjeruj u to; molim te, ne vjeruj u to...
S tobom dokono blebećem slatkim tonovima površnog razgovora. Govorim ti sve što zapravo nije ništa, ništa od onoga što u meni viče. I stoga, dok izvodim svoju rutinsku točku, ne dopusti da te moje riječi zavaraju...
Molim te, dobro slušaj i pokušaj čuti što ne govorim; što bih volio moći izraziti; što, zbog preživljavanja, trebam reći, ali ne mogu. Ne sviđa mi se to skrivanje. To iskreno ne volim. Ne sviđaju mi se površne i lažne igre koje igram...
Uistinu voljela bih biti iskrena, spontana i dosljedna sebi; ali moraš mi pomoći.
Moraš mi pomoći tako što ćeš me držati za ruku, čak i kada izgleda da živim ili trebam sve samo ne to. Kad god si ljubazan i blag i kad me potičeš, kad god me pokušaš shvatiti jet ti je istinski stalo, moje srce dobiva krila... vrlo mala krila... vrlo slabašna krila... ali ipak krila...
Uz tvoju senzitivnost, suosjećanje i moć razumijevanja u stanju sam uspjeti. Ti u mene možeš udahnuti život. Tebi to neće biti lako.
Dugotrajna uvjerenost podiže jake zidove. Ali ljubav je jača od jakih zidova i u tome je moja nada...
Molim te, pokušaj srušiti te zidove čvrsto stisnutim šakama, ali i obzirnim šakama, jer dijete je vrlo osjetljivo, a ja sam dijete...
Tko sam ja, možda se pitaš. Jer ja sam svaki muškarac, svaka žena, svako dijete... svaki čovjek kojeg susretneš.. NEPOZNATI AUTOR
